smeće sudbine

03.05.2018., četvrtak

Memento mori

Propast vremena… kazaljke koje su davno zamrznute na nepostojećem mjestu, obeščašćene hrđom. Zupčanici koji odavno nemaju svrhe, kao niti osjećaji koji se rađaju i umiru, ostavljajući samo prazninu i nemir. Iskrivljeni sati koji služe kao podsjetnik da se vremena svakim idućim danom sve više pogoršavaju. Teška tinta urezana u kožu kao trajni dokaz da ništa nije onakvo kakvim se čini. Odjek prošlosti i eho sjećanja sabrani u tom crnilu, poput akvarela pomiješani sa slikama koje titraju i jenjavaju pred očima.

Svaki šiljak na tom satu ima neku svoju priču, svaka poluga predstavlja događaj zbog kojeg sam se mijenjao, zbog kojeg sam postao ovakav. Svaki je detalj povezan s nekom osobom koje više nema, na ovaj ili onaj način… Svaki ubod igle predstavljao je jedan ubod, jednu ranu koju s ponosom ili tugom nosim u kolekciji sjećanja. Od onih banalnih, pa sve do onih koje i danas peku.

Trajni memento na propast vremena i izdaju ljudi za koje bih dao sve, fiksni podsjetnik izvana na ono što se zrcali iznutra, iza ogledala očiju. Jer u svakom pogledu, i ja sam kao taj sat – izmučen, istrošen, pregažen, zaboravljen. U svakom segmentu on otkriva mene – onakvog kakvog ne vidi nitko drugi, zbog maski koje smo prisiljeni nositi da nas ovaj svijet ne pregazi. Onakvog kakav zbilja jesam.

- 19:17 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

26.06.2014., četvrtak

Obećajem!

Obećajem ti da ću te čuvati! Da ću paziti na svaku tvoju potrebu, da ću se truditi ispuniti svaku tvoju želju i hir. Obećajem ti da ću te štititi od svih negativnosti, i svojih i svih ostalih na svijetu, koliko god mogu.

Obećajem ti da ću svakog jutra, svakog dana raditi sve što je u mojoj moći da ti izmamim taj predivni osmijeh na lice, taj osmijeh koji može uljepšati i najgore scenarije koje život ispisuje. Također ti obećajem da nikad nećeš plakati sama, i da ću uvijek biti tu da te zagrlim i saslušam sve – od najmanje sitnice do najvećih sranja!

Obećajem ti da ću se boriti za nas, svim silama i snagom koju imam. Obećajem ti da nikad neću odustati i da ću biti tu za tebe, kad god me zatrebaš; za što god me zatrebaš!

Ukrala si sve moje svjetove i postala glavni izvor svjetla i tame u mom životu. I obećajem ti da ću se truditi biti najbolji mogući čovjek, jer jedino takve zaslužuješ u svom životu!

Samo… sve to obećajem tiho, u sebi… jer znam da te nemam i da te ne mogu osvojiti. Obećajem kao malu zakletvu sebi i našem odnosu, obećajem kao ideju povezanosti dvoje ljudi. Obećajem, koliko mi god to bilo teško priznati, samo najboljoj prijateljici koju sam ikad imao…

- 23:36 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

04.12.2013., srijeda

Nemoj mreškati valove... pusti neka se lagano razlijevaju obalom.

Noćas sam miran. Osjećam se spokojno. Nakon dugo vremena lagan kao pero. Titram zrakom i uživam. Sva buka iz glave povukla se u stranu i ustupila mjesto tišini koja, začudo, ovaj put nije naporna. Lelujam kroz prostor, spokojan. Čak i pomalo snen.

Nemoj probijati tišinu, neka se glas izgubi u beskraju mraka.

Noćas sam dobro. Ne muči me pretencioznost, ne muče me problemi niti isprazne misli što i ako. Noćas po prvi puta nakon dugo vremena imam osjećaj da sam uspio, doživljavam sam sebe pozitivno kroz prizmu sjećanja. Noćas se osjećam slobodno.

Nemoj uznemiravati mrtve, pusti ih neka duboko sanjaju.

Noćas ću obući kaput i prošetati ulicama, zaviriti na stara mjesta i pustiti sjećanja da kolaju, ovaj put bez osjećaja truleži. Noćas ću leći prazne glave i prepustiti se. Da... nakon dugo vremena čini se da ću se noćas dobro naspavati...

- 21:57 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

07.11.2013., četvrtak

Velleities

Danas malo vedrije. Glava me razvaljuje toliko da ne mogu razmišljati. Migrena vulgaris. Ali, to je dobro. Na neki bolestan način paše, zaglušuje misli i smiruje. Odvaja ono bitno od apsolutno nebitnog. Danas sjedim uz otvoren prozor, puštam hladnoću da se uvlači u sobu i lagano gricka, gledam kišu kako ispire u mrak povijenu ulicu. Jesen, i sjeta. Kapi marljivo žubore u odsjaju žute lampe i nježno šapuću riječi utjehe.

Uskoro dolazi zima, hladnoća dovoljno jaka da nagriza onu iznutra i bjelina koja barem prividno čisti. Crnilo ovdje prerasta u sivilo, a ulice poprimaju zdraviju boju. Ne znam zašto, ali veselim se ovoj zimi. Očekujem velike stvari od nje! Veselim se snježnom prekrivaču, veselim se blagdanskim pjesmama i ugođaju, kuhanom vinu i miru na Savi. Mojoj, vlastitoj. Ona je uvijek bila tu uz mene, pomagala prebroditi sve probleme, kao majka koja te prihvaća u zagrljaj. A nekako tješi i činjenica da će biti tu i kada me ne bude, pomagati nekom novom dječaku da donese ispravne odluke, tješiti ga i prihvaćati pod svoje. Tko zna, možda se i djelić mene stopio sa tom travom na kojoj volim sjediti, možda će i neko moje iskustvo jednog dana biti od koristi nekom drugom...

Očekujem velike stvari od ove zime. Očekujem promjenu, očekujem više smijeha i veselja, očekujem mir. Očekujem spokoj i lakše disanje bez probadanja duše, očekujem jutra bez grčeva i snove bez noćnih mora, napadaja panike. Očekujem bolje sutra i u nadi za njim ću se i dalje dizati, očekivati i nastavljati dalje. Očekujem promjenu.

I ti, sa tim sjajem u oku koje ovo ne čita, očekujem nešto od tebe! Očekujem kad padne prvi snijeg, da ćeš izaći samnom, tamo na moju obalu. Na moju mokru travu, u sjene i pod moje vlažne mostove. Očekujem od tebe velike stvari! Želim da se smiješ, želim da ti oči zasjaje onako kako nekad znaju, a želim i još nešto od tebe. Jedan ples, i jedan okret. Bez ikakve glazbe, osim one u glavi, dok se sjene pretvaraju u bjelinu, dok se svijet čisti i navlači na sebe prekrivač nekog boljeg doba. Eto, to je ono što želim. Tražim li previše?

- 03:43 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

01.11.2013., petak

... jer priče kao što je moja nemaju sretni početak

one jednostavno počnu, potaknute nekim događajem, i nastave kliziti prema dolje, kao bljuzga koja se cijedi sa izloga nakon prolijetanja vozila kroz lokvu. Davno sam naučio, kako si sam napraviš, tako će ti i biti. Faktor ideje. I faktor odluke. Ima u tome nešto. Ali ima i druga strana medalje. Ona koju neki zovu Murphy i njegov zakon, a drugi sanjivo pričaju o sudbini. E ta je zajebana. O njenom hiru ovisi što će biti i kada, vješto diktira tempo i gleda da te zajebe kad se najmanje nadaš.

Sredina priče također nije sretna, jer vukući probleme prošlosti i pokušavajući isplanirati budućnost, u potpunosti zaboraviš uživati u sadašnjosti. I tako se iznova vrte čemer i stres, ruku pod ruku, iz dana u dan. Čak i ono što je dobro i sretno, brzo pada u zaborav jer se ne stigne upiti dovoljno dugo, i već prva sljedeća kiša emocija to ispire.

Život ima nepopravljivu naviku da me sjebe točno onda kad pomislim da ću biti sretan. I ne, ne brijem na patetiku, a bome više niti ne tražim neku promjenu. To je jednostavno neizbježna činjenica s kojom se moraš naučiti živjeti prije nego te proguta. Postoje i druge priče, puno sretnije i zabavnije, ali gubim interes prema njihovom čitanju. Postoje duhovite, intrigantne i zanimljive priče i to su one kojima bi se trebalo posvetiti. A s druge strane, postoje one kao što je i moja, kojih bi se trebalo kloniti, koje bi trebalo preskočiti ili zatvoriti knjigu prije nego se stranice razlistaju i zjenice upiju svo crnilo tinte na papiru. Postoje priče na koje nema smisla gubiti vrijeme. Jer priče kao što je moja nemaju sretni završetak...

- 03:51 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

12.09.2013., četvrtak

cum absim

Jednog jutra kad me ne bude
obriši suze s mekanih obraza
Otari kašljem prašinu iz grla
i nastavi dalje uzdignute glave -
kao da me nikad nije ni bilo.

Jednog dana kad me ne bude
nemoj me se sjetiti
ne razmišljaj koliko sam ti značio
i kako sam uvijek bio tu
kada su te svi ostali povrijedili i napustili.

Jedne večeri kad me ne bude
možda ćeš naučiti cijeniti
sve bitke koje sam vodio
i sve mostove koje sam srušio - zbog tebe.

Jednog dana kad me ne bude
možda ću ti prestati pomagati
i možda se neću moći brinuti o tebi
i možda neću postojati
ali nikad mi neće prestati biti stalo

Jedne noći kad me ne bude
ne razmišljaj o meni sa sjetom
i žaleći u mraku što me nema;
ne truj srce zamrlim uspomenama
jer mogla si -

da si me htjela zadržati...

- 02:57 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

25.07.2013., četvrtak

Sentio ergo sum

Kad bi samo znala koliko te volim
ne bih morao to opisivati
Ne bih morao gubiti vrijeme na riječi
Već srcem grijati tvoje meke dlanove

Kad bi znala koliko te volim
Pustila bi me u svoje srce
i dala mi da budem ono najbolje što mogu
tvoja stijena, tvoj oslonac

Kad bi znala koliko te volim
mogao bih postati
čovjek kakav želim biti -
dječak stvoren za tebe

Kad bi znala koliko te volim
Shvatila bi da je jedino što želim
Osmijeh na tvom licu
bez obzira...
Voliš li i ti mene

- 23:04 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

04.01.2013., petak

Postoje stvari za koje nikad nisi spreman, makar znaš da trebaju biti napravljene, i znaš to dugo! Postoje odluke koje treba donijeti makar su iznimno teške, podvući crtu i okrenuti se na drugu stranu. I zašto je onda toliko bolno pregristi onu nit koja te drži, koja te veže, a znaš u startu da je samo klupko pokvareno i crvljivo?

Kad se traži nešto što se ne može izvesti, kad se traži šutnja, a s druge strane se upravo pita kako i zašto. Šutit ili reći. S jedne strane, gubiš nekog. S druge, gubiš sebe. Iz dana u dan, svaki dan malo pomalo, iz sata u sat gledajući, gledajući sve što je moglo biti, a što nije, gledajući sve što trenutno imaš, a nemaš. Da li prihvatiti ili baciti u smeće. Da li izaći iz sjene i upropastiti i ono malo mira što postoji. Kako znati? Ponovo se postavlja pitanje, gdje je pravda? Kako i zašto?

Raspuknuta ogledala prošlosti u kojim se zrcale neki drugi ljudi. Sve su to samo nijanse. Gole sjene nepostojećih događaja koji se razlijevaju umom poput ideje koju više ne možeš ugasiti. Teško je znati što je pravo, a što nije. Teško je odvagnuti najmanje pogrešan izbor.

Smiri se. Napravit ćeš glupost na kraju. Smiri se. Što ti ovo treba? Smiri se. Samo se jednostavno opusti i pusti nek sve ide svojim tokom. Nemoj mreškati valove, pusti neka se lagano razlijevaju obalom. Smiri se. Diši...

- 04:23 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

17.10.2012., srijeda

...dilabique non sinat

Stisnut u čošku u glavi, u stalnoj potrazi za nedokućivim snovima, neostvarivim željama i idealima koje više ne mogu slijediti. Opet se pogoršalo. Nakon dugo vremena ne mogu disati. Prokleti pritisak iznutra raste sve više i više, a nervoza se cijedi van iz duše kroz pore na koži, ostavljajući znojne tragove na zidu uz koji sam pribijen.

Napadaji stresa, napadaji panike. Osjećaj kada moraš stati, pustiti sve što radiš, primiti se za glavu sklopljenih očiju i zgrčiti jer ćeš inače prsnuti iznutra! Ponovo se počeo javljati. Misli mi vrludaju, a koncentracija pada sve jače i jače - postaje problem fokusirati se samo na jednu stvar. Postaje problem bilo što odraditi!

Treba mi ventil, a ovaj puta ga ne mogu pronaći. Lupanje šakama u zid ne pomaže, kao niti vrištanje u jastuk. Držanje zraka pod vodom dok pluća ne požele eksplodirati također ne donosi ploda. Počinjem pucati po svim mogućim šavovima, končić po končić i postepeno se raspadati. Ne mogu se kontrolirati. Govorim si da to ne želim, ponavljam iz sata u sat, ali autodestruktivni nagon je očito jači. Uvijek iznova i iznova vrtim istu ploču. Opet igla preskače između ideja, ali zvuk ne želi doći do zvučnika. Samo statika i krčanje; šum u glavi.

Raspadanje iz dana u dan, lomljenje dijelića sebe i bacanje u nepovrat, u zaborav. Treba mi promjena. Treba mi... nešto... otprilike nedokućivo ali uvijek tu, nešto što je tako daleko čak i kad je blizu...

- 02:17 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

04.10.2012., četvrtak

Srijeda

Prošlo je dosta vremena. Nisam čovjek koji sam nekad bio, dosta se toga promijenilo. Bilo je putem par krivih skretanja, zaobilazaka i kolona, ali mislim da je to nužno kako bi u danom otkucaju trenutka mogli pronaći sebe. Pomirio sam se sa grijesima iz prošlosti, oprostio si prepreke koje nisam mogao savladati, ali ponajviše od svega naučio sam otpuštati omču koja me steže još od onog dana.

Zašto sam se ponovo vratio ovdje? Trebao mi je kutak mira i tišine, gdje mogu pročistiti misli, gdje mogu zaboraviti sve što se događa oko mene, gdje mogu reći sve što mi je na pameti bez ustručavanja i vaganja riječi. Pisanje je oduvijek za mene bio najbolji način da izbacim frustraciju, da se opustim i odvojim, a forma kratkih tekstova zadržala se kao jezgrovita metoda da izbacim sve što me muči na jednom mjestu.

Da neke stvari bole, definitivno bole i dalje. Da me nesanica i dalje prati, zajedno s noćnim morama; to je također ostalo isto. Javljaju se i povremeni grčevi, lupanje glavom o zid zbog stvari koje je trebalo napraviti drugačije, ali jednostavno nije bilo snage. Zbog čega? Straha, gluposti ili osjećaja da će se promijeniti gabariti normale u koju smo svi debelo uljuljani.. Život ide dalje, a kao i ovaj post, slijedi tok misli koje su toliko nasumiče da ih je teško pohvatati, a opet, tako su logične i jednostavne da ih je moguće predvidjeti.

Jednog dana dodirnuo sam ti ruku. Samo lagani dodir, ništa više nego obično. Ali opet, to je bio trenutak u kojem se sve promijenilo. Svaki put dok mi pričaš, utapam se u tvojim dubokim očima i želim da trenutak nikada ne prestane. Onaj dodir je bio kratak, ali u snovima prsti su ostali isprepleteni, a pogled se nije prekidao. Dugo. Često sanjam tvoje usne, kao slatku oprečnost crnim krakovima mraka.

U zadnje vrijeme, u glavi mi se vrti jedan simbol. Toliko jasan i prepoznatljiv u snovima, a ipak toliko nedokučiv u bilo kojem trenutku jave. Što predstavlja? I zašto mi ne dopušta da ga vidim u cjelosti? Što se događa, i zašto ona bol iznutra koja se primirila; nakon dugo vremena ponovo pokušava iscuriti na površinu? Ponovo se lomim, ponovo nešto iznutra puca, bez ikakvog vidljivog ili logičnog razloga. Zašto?

Previše pitanja. U svakom slučaju, previše pitanja...

- 23:52 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

24.12.2011., subota

Sanjao sam te noćas
Gurnula si mi glavu u naručje
i plakala, dugo i strastveno

Pričala si mi o svojim
ljubavnim problemima i kako
tu vašu vezu više ne možeš izdržati

A ja sam šutio i grizao usnu
nježno te mazeći po kosi
i pustio tišinu da progovara.

Ona je rekla sve što ja nisam mogao;
Pričala je kako je to držati u krilu
glavu osobe koja ti znači sve i skrivati osjećaje

Zajedno samo plakali.
Svatko iz svog razloga.

- 10:53 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

24.10.2011., ponedjeljak

Favete linguis!

Danas bi mogao napraviti nešto iznimno glupo. Danas bih te mogao nazvati i reći ti sve. Proliti riječi i osjećaje u kovitlac ispod tvojih nogu i podvući crtu. Danas bi mogao napraviti sranje. I što više i više pijem, to se ta ideja čini bližom. Znam, sada već imam ozbiljan problem, ali ne mogu prestati. Svaka misao usmjerena je tome, svaki trzaj iskače u korak ideji koja zamračuje svaku moguću logiku razmišljanja.

Opet nije bio dobar dan. I opet se hvatam tipkovnice, kao da će mi pomoći iskašljati čemer iz pluća. Trudim se pronaći svijetlu točku, ali mrak i dalje prevladava. I opet, ispod svih osmijeha, gluposti, kreveljenja i glumatanja, ispod kože sam i dalje krvav. Kada makneš sve izvana ostaje ružna i upropaštena slika malog čovjeka zabijenog u probleme, što sam sa sobom, a što s drugima; a to nije slika koju bi netko trebao...koju bi netko želio gledati.

Mogu pričati, mogu ti reći sve. Ali opet, kojim ćeš me onda očima gledati? Hoćemo li onda mi ostati isti? Ili će se i to što imamo pretvoriti u iluziju razbijenog stakla, zdrobljenog pod težinom neugodnih riječi? Bojim se toga, bojim se tog finala i nisam siguran kako bih ga podnio.

Uvijek čujem onu istu - nikada mi ništa ne govoriš. Draga, ja ću ti reći sve, ali je pitanje jesi li spremna to čuti?

- 02:53 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

09.03.2011., srijeda

Sjećaš li se kad si otišla?

Ja sam. Sjećate li se?

Vjerojatno ne, no nije bitno. Ovo je samo kratak memento, pokušaj sabiranja misli. Tekst koji nije zanimljiv, niti namijenjen za čitanje.

Sjećaš li se kako si otišla? Nemojmo se zavaravati, i dalje si uz mene, zajedno prolazimo iz dana u dan. Zajedno prebrođujemo ono što nas muči. No, to više nije to. Sjećaš li se kada si otišla? Kada ti je postalo svejedno? Kada si odlučila biti hladna? Sjećaš li se kad je došlo do toga da svi drugi dobivaju više, da me bacaš na dno ljestvice?

Sjećaš li se?

Danas sam saznao neke stvari. Danas sam, u najmanju ruku, otupio. Lagala si mi. Lagala si mi od samog početka. Ali ta je laž bila uvjerljiva, želio sam da traje. Lagala si mi, oko sitnica, oko gluposti koje nisu važne. Vidiš, svaka te ta mala laž odvajala od mene, sve su se te sitnice gomilale. I sada, nakon ovog danas, ne znam kaj da mislim.

Za tebe 110% očito nije dovoljno. Za tebe je sve ovo samo farsa? Kako onda dalje, reci mi to? Sjećaš li se ZAŠTO si otišla?? I gdje je nestala ljubav?

Lagala si mi. Kada sam rekao da je istina najbitnija, bez obzira na sve. Lagala si mi. I više nego dovoljno puta.

Pretpostavljam da istina ne boli najjače. Sjećaš li se kada si otišla?

- 22:07 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

04.01.2011., utorak

Previše.

Previše. Previše sam sebe uložio u tebe.
Previše truda, želje, volje, emocije. Previše.

Previše sam duboko zaglibio u svojoj psihi
Analizirajući svaki korak, svaku riječ i

Samim time gubeći sebe
Što me je je još više udaljilo od TEBE.

Previše sam te branio dok su te drugi ismijavali
Previše sam te pazio dok su ti željeli nauditi
Previše sam brinuo dok ti je bilo svejedno
Previše sam pokušavao – za ništa.

Za niti jedan zagrljaj. Za niti jednu toplu riječ.
Za niti jedan iskreni pogled koji bi pokazao
Da ti barem nešto značim.

Previše.

- 12:05 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

15.12.2009., utorak

Prazno

Nakon nekog vremena otupiš, opustošiš se i ostaje samo onaj iskonski, prvi očaj. Vratiš se u stvarnost. Potpuno neočekivano moram priznati, na neki način lagano.

Potreban je velik trud i ulaganje da bi se uzdigao, otišao gore i više, da bi postao bolji čovjek, udario temelje budućnosti. A opet, u jednom treptaju oka sve pada nazad, na sam start gorkog početka.

Paralelne linije nepodmazano škripe, tračnice su postale preširoke da bi pridržavale viziju horizonta koja je bila zacrtana u glavi, u prašini ostaje samo dalek jecaj davno zahrđalih stočnih vagona.

Vrijeme lagano gasne kraj mog uzglavlja dok pokušavam sklopiti oči i zaboraviti gorki poraz još jednog dana, te se pridržavajući za pod ruši i ostavlja gvaljice koje mirišu na nekad davno zasađena polja.

U mrklom, zaglušujućem mraku osjećaja kroz sjene se probija samo jedan šapat ispucalog glasa. Šapat koji otire sve dobro toga dana, šapat koji pogađa direktno u srce.

Je li sve što je ostalo samo navika??

- 22:40 - Pljuni (0) - Papiriziraj - #

23.12.2008., utorak

Terminus of vicis, terminus of animus

Crni saten krevetskih plahti jako je lijepo krasio njeno bijelo lice osvjetljavajući cijeli prizor u sekvencu koja oduzima dah! Preko ledenih obraza titrale su boje: žuta, crvena i narančasta. Njena je roza vjenčanica bila ovjenčana plamenim prstenom koji proždire, koji guta, eksplodirajući pritom svijetlost i bacajući tisuće iskrica posvuda oko visoko uzdignutog, hladnog hrastovog kreveta.

Djelovala je tako spokojno dok se vatra dizla sve više, utiskujući joj nezaboravne cjelove u usne i na oči, milujući joj kožu... bila je potpuno mirna. Bez daha, bez riječi, bez života...

Kažu da izdaja najviše boli... nisu lagali! Kažu da vrijeme popravlja sve... okrenuli su drugi obraz.

U plamenu gori i pod, u plamenu nestaje cijeli njen svijet, dok ne ostanu samo oči, još uvijek otvorene, prodorne i sjajne, trzajući grčevito da samo još sekundu dulje gledaju svijet, dok i one ne potamne do kraja, dok ih u potpunosti ne prekrije požar vatrenih poljubaca i ne utonu u pepelu, duboko... do kraja vječnosti.

Dug je dan bio, puno je toga prošlo, ali neke stvari i dalje bole. A ne želim, niti ću im biti rob! Ostati ću slobodan, pa makar to bila zadnja odluka koju ću moći napraviti, zadnji potez koji ću povući, u očajničkom pokušaju da obranim zamak od uzburkalog napada dok kralju prijeti mat... jedan bezvremenski mat.

Sve se mijenja, ali na kraju ostaje isto. Kao i maslačak koji cvate, transformira se i na krilima vjetra lebdi dalje, pada i ponovno se rađa i ponavlja proces... sve se mijenja. Samo ti uporno stojiš na mjestu i odbijaš prihvatiti bilo kakav savjet.

Ovo bi mogao biti početak još jedne male smrti... tako su kazali. Ovo bi mogao biti još jedan kraj, ovjenčan turobnim crkvenim zvonima i udarcima gruda naše domovine o svježe i glatko ispolirano drvo lijesa koji je već davno predodređen za nečije tuđe snove...

Svijet se mijenja... a ja nisam siguran želim li izdržati još jednu promjenu.

- 18:07 - Pljuni (2) - Papiriziraj - #

26.10.2008., nedjelja

...sins from the past...

Jedan kratak post... bolje rečeno osvrt.

Dugo me nije bilo; uzevši u obzir koliko sam prije pisao, predugo... ali i to je dobro! Polako sam se izgubio s blogerskog neba i sada još jedino botovi navraćaju pročitati ove retke. I to mi paše, mali kutak privatnosti...

Dakle dragi botovi, što ima kod mene? Eto ništa, upisao parcijalno treću godinu faxa, polako se odmičem od prve, i dalje sam ista lijenčina ko i što sam bio, web stranica od firme i dalje stoji i čeka bolje dane, cyro-web portal sam ugaso zbog ekonomskih razloga...

Pitate se, što je pozitivno u svemu tome?

Eto, gledam život mrvu vedrije, postao sam veliki fan Elementala, uplovio sam u potpunosti u mutne vode Photoshopa i počeo se ozbiljno baviti fotografijom. Imam san... još ga nisam uspio slomiti... da ću do 4. ili 5. mjeseca uspjeti kupiti profi SLR i zbilja početi raditi kako treba...

Ima li još što? Hmm... žena me i dalje podnosi, tako da je na ljubavnom planu sve 5, malo se koljemo, ali to je potpuno prirodno, ne? I dalje sam opsjednut filmovima, volim muziku i dugačke kave... da, prodajem fotić EXA 1a, ako nekoga možda zanima neka se javi da se dogovorimo...

I to bi bilo to, za sada... čujemo se idući put, dragi botovi, nadam se da ćete barem vi ostati tu ;) :)

- 13:54 - Pljuni (1) - Papiriziraj - #

11.02.2008., ponedjeljak

Mrtav.

Nije ostalo ništa. Pao. Bez uzmaka, bez borbe, bez predaje.
Na sve četiri. Poput zvijeri, primitivca, nekoga tko preklinje.
S išćupanom dušom, umotan u...
da je bar crno! Onda bih znao na čemu sam!
Umotan u sivo.

Bezlične forme, bezbojne boje, mrtvi životi...
Ideali...prosuti pred nogama, prašina, odnose ju suze...
Tijelo, slomljeno i iskidano, na svaku stranu svijeta.
Ne ostaje ništa, bez pogleda, bez nade, bez smisla.
Ne preostaje razlog za borbu...

Samo suze i gluha, tupa bol...

Malena moja, kada ti plačeš, i ja gubim svaku trunku nade...

Mrtav.
Nije me bilo neko vrijeme, pa reko, da se javim. I u nastavku donosim, ko bi reko, nastavak storije od zadnji puta... Za one kojim se da čitati :D

... ... I što je dulje razmišljao, to mu se ideja činila logičnijom, boljom, najpametnijom do sada. Razmotrio ju je sa svih stajališta i aspekata, iznova i iznova, i svaki puta mu se sve više činilo da je konačno to ona prava.
Glava ga je boljela, krv je iz obrve i dalje tekla i znao je da će, ako ne izvadi taj čip iz mozga biti mrtav, ali nije ga bilo briga. Ideja ga je opsjedala.
– Da, tako je! Učinit ću to!

Okrenuo se prema grobu i još ga jednom pogledao. Pogledom je obuhvatio i mač. Okrenuo je glavu zajedno s tijelom i pred rubom podigao ruke:
– A ten é vaylla sorteb. I’ll surba ní tador am kirrna. Am kirrna. AM KIRRNA!!!
Nebo se smrklo, i više nego naglo. Kao da je netko rukom prebrisao sunce. Podigao se nenadani vjetar i potjerao prašinu u vis. Oko njega se stvarala mala vijavica smeća, sitnijeg kamenja, kapljica krvi i prašine. Još je jednom uzviknuo: – Am kirrna! – i usmjerio ruke prema provaliji, zaustavljajući ih u zraku silovitim trzajem. Vijavica se počela prenositi s njegovog tijela prema rukama, tvoreći u sebi sitne iskre i plamičke, a s ruku na prazan zrak u koji je pokazivao.

Najednom je buknuo plamen i zapalio smeće, obuhvaćajući prostor u zraku duplo veći od njega, plamenim jezicima pomalo formirajući i zatvarajući kružnicu. Kada su se dva vrha vatre liznula cijela je ta struktura zabljesnula krajolik čistom bjelinom, zasljepljujući bilo koga u udaljenosti od par milja. Kada se svjetlo povuklo vatreni je krug ostao, s unutrašnjosti crnom poput noći, lebdjeti u zraku i privlačeći manje izljeve elektriciteta.
– Koja li su mi ovo svjetovna vrata – promrmljao je – Više ih niti ne brojim.

Okrenuo se još jednom, da bi vidio dragulj na maču kako sjaji i pulsira, gotovo kao da ga priziva. Hipnotizirao ga je, nije se mogao pomaknuti.
– Óllen – činilo mu se kao da mač šapuće – In teesan, sanno ad pentŕello Rhen. Óllen ti an fersa…
Razumijevao ga je: – Izazivaču! Skovan za tebe, povezan sudbinom. Do kraja svijeta u porazu.
– Proklet bio! – izustio je ljutito. Došao je do njega i pružio ruku. Htio se oduprijeti, htio je izgovoriti riječ i nestati iz tog svijeta zauvijek, ostaviti sve iza sebe, kako uspomene, tako i taj prokleti mač. Htio je samo otići.
Dragulj se ponovno zažario, i ruka je krenula prema balčaku, pokušao se oduprijeti, ali jednostavno nije imao snage. Prsti su se omotali oko hladnih obrisa zmajevog tijela i spojili se još jednom s njegovom magijom. Izvukao ga je žestinom od koje je poletjelo i manje kamenje.

– U redu – reče – Završimo tu jebenu maskaradu.
Zauzeo je gard, podigao mač, lijevu ruku ispružio ispred sebe, u smjeru vatre.
– Annisel!

Krug je bljesnuo još jačim plamenom i počeo se vrtjeti. Prihvatio je mač s obje ruke. Vatra je dolazila do usijanja i sve brže i brže kružila, a tada se naglo pokrenula i jurnula prema njemu, usput naprosto isparavajući sve što bi joj došlo na put. Kamenje, armirani beton, staklo i leševe.

– Možda se konačno sretnemo, u nekoj drugoj stvarnosti – pomisli i sklopi oči.
Vatreni je krug projurio kroz mjesto gdje je stajao, nastavivši se gibati još par metara u zraku i nakon toga bez ikakvog zvuka ili efekta nestao, ostavljajući samo u podu istopljen dio luka koji je dotakao i ispario. Njega više nije bilo. Krenuo je na posljednje putovanje.

- 18:55 - Pljuni (14) - Papiriziraj - #

06.01.2008., nedjelja

Novogodšnji javljuk

Pozdrav ljudi!

Eto, jedno kratko javljanje, nije me bilo godinama, već su mi počeli stizati mailovi i poruke na mob di sam, dal sam živ i kaj se desilo... Uglavnom, još sam tu. Malo se fuckam saživotom, pa onda malo on preformira isti seksualni čin na meni, al uglavnom ide se. Korak naprijed-korak nazad, više-manje ostajemo di i jesmo.

Da se odmah objasnimo-razlog mog nejavljanja bi bila jedna velika žestoka gužvai kolaps. Jednostavno sam si pretrpao raspored s projektima tako da ne stignem ništa, ali uskoro bi i to trebalo biti posvršavano, tako da onda krećem dalje.

Od novijih stvari kojima se bavim tu je portal koji će proraditi kroz jedno tjedan dana, forum koji treba obnavljati i dizati iz mrtvih, izrada stranica od firme, ponovni pokušaji pisanja romana, malo napikavanje u liričke sfere, gomila štrebanja za fax, izvlačenje raznoraznih ugovora i slično i takve stvari... Nadam se da sad pomalo kužite zašto zapostavljam blog.

Eto, za ovo javljanje bi to bilo to, samo da vas sve pozdravim i kažem da ću ubrzo biti više u blizini, i... kad sam već tu...stavit ću u iduća 3 posta dio po dio prologa za ovo što pišem... zanimaju me iskreni komentari, ako ih imate javite mi ;) Veliki pozdrav

…samo kroz Maglu Istine možemo vidjeti prave ljudske mane
kako rastu i mijenjaju se. Ruka skinutog Tenusovog prokletstva jedina je
koja može podići Krosov mač svojom voljom i ubiti posljednjeg zmaja…

Iz Sehronovog proročanstva, Aldayya
3045 po Aristonskom kalendaru

Prolog

U glavi mu je bubnjalo. Užareni komadi kamenja i miris zagorenog mesa bili su svuda. Pridigao se na koljena, pa ponovno pao na ruke, na sve četiri puzeći prema mrtvom tijelu. Tihom, mirnom i nepomičnom. Digao je glavu i položio je u krilo. Oči ispunjene nevjericom, strahom i izdajom i dalje su ga promatrale. Sklopio ih je, i zapečatio suzom iz vlastitih.

Polako se počelo razdanjivati. Blijede sjenke mrtvih počeše gubiti svoju dominaciju nad svijetom i povukoše se nazad u mračne kutke, jame i podrume. Miris lešine bio je nepodnošljiv; izgarao mu nosnice. Nježno je položio glavu na svoju jaknu i zabio nokte u zemlju.

Kopao je mahnito, ludo, razgrtao smeđi pokrivač bacajući ga na sve strane. Napravio je rupu, dovoljno veliku. Podigao je tijelo i spustio ga unutra, iz trbuha mu nježno izvukao mač. Mač s dvije crne oštrice ovjenčane krvlju, dug preko metar i osamdeset centimetara. Bacio ga je što je mogao dalje. Rupu je zatrpao kamenjem, polažući ga brižno, da ne bi povrijedio, ili probudio iz vječnog sna tijelo koje je počivalo pod njima. Sitne rupice između kamenja nabio je zemljom, da nitko i ništa ne može dodirnuti tu dušu, da ostane netaknuta za čitavu vječnost.

Odšepesao je do mača, uzeo ga i zabio ponad groba koji je napravio. Sjena njegovog balčka, od lijevanog srebra i titana, u obliku zmajeve glave koja u čeljusti grize crveni dragulj i dva krila prošarana žilicama koja su se širila i tvorila među između ruke i oštrice činila je lelujavu sjenu na suncu, tvoreći neku vrstu sablasnog križa.

Otišao je do ruba i pogledao dolje, tridesetak katova u ništavilo, u svijet koji je tek počeo dobivati teksture na izlazećem suncu. Miris pobjede bio je jalov i njegov okus tjerao ga je na povraćanje. Sve se okrenulo protiv njega.
– Kvragu – promrmljao je kroz zube – Ovo nije trebalo ovako završiti.

Posegnuo je za jaknom i obukao je, nakon malo kopanja po džepu izvadio slomljenu cigaretu. Upaljača nije imao. Otkinuo je slomljeni kraj i bacio ga preko ruba, a onda prošetao do prvog užarenog kamena i primio ga u ruku. Nije mario što mu se koža počela gužvati, cvrčiti i pucati, nije se obazirao niti na bol koja mu je u tom trenu prerezala tijelo. Prinio je kamen usnama i na njemu zapalio. Zatim ga je polako ispustio iz ruke.
Sjeo je na truplo koje se nadvijalo iznd svega, na divovsku lešinu, i samo gledao i pušio. Jednostavno nije bio u stanju ništa drugo.

– Što da radim, kamo krenuti – bila su samo neka od pitanja koja su mu se vrtila po glavi, zajedno s onim koje je uvijek nadglasavalo ostala: – Zašto!?!
– Možda, možda negdje drugdje – jedna se ideja probila do glave: – Možda u nekom drugom svijetu.

- 12:37 - Pljuni (15) - Papiriziraj - #

13.11.2007., utorak

Nešto novo, nešto staro, nešto plavo...

Danas sam saznao informaciju koja me sledila. A onda i rastužila. A onda i natjerala da razmislim... Inače, razmišljanje i dalje traje, ne znam koliko će dugo... Možda do tada. Kada, pitate se? Apsolutno je nevažno za ovu priču... ili bolje rečeno tok misli...

Pokazalo se kroz ovo vrijeme da je svijet u neku ruku divno i krasno mjesto, ali u drugu pak da bi ponekad bilo jako lijepo opaliti po delete tipki i učiniti da sve nestane... Ma... kad bolje razmislim ne bi.

Zapravo, kaj mi fali? Imam relativno dobar život, koji se odnosi prema meni na neki sličan način kao i ja prema njemu, dakle, jako komplicirano, imam krov nad glavom, mogu si priuštiti kavu i povremenu partiju biljara, a fax... čak je i fax krenuo prema naprijed. I ne, nije sagrađen na klizištu, ako to mislite, nego je jednostavno počeo teći nekim tokom koji mi u neku ruku, ajmo reći, paše, uhvatio sam ritam i spreman sam zaplesati dalje... u nove pobjede...

Imam i curu, predivnu osobu koja je toliko topla i toliko mi uljepšava dane da se naprosto neću ni truditi da to opišem, jer bilo kakva kvantiteta riječi ne bi bila ni približno dovoljno dobra da opišem koliko mi ta sreća znači i koliko sam njen i sve u svemu, naprosto sretan što je uz mene, tako da nikakvim tekstom neću umanjivati njenu važnost u mom životu!

Čudno... ne mogu više opisati ni osjećaje, ono u čemu sam prije bio toliko dobar... vjerojatno zato jer me preplavljuju... svakim danom; svakim satom sve više i više...

Imam i prijatelje, s kojima se svađam i mirim, zajebavam i opuštam... kad bolje razmislim imam skoro sve... Lijep život... Zašto ga kvariti?

Dosta je vremena prošlo otkad nisam bio ovdje dragi moji i zato se ispričavam što nisam ni pisao ni komentirao, nadoknadit ću... Možda se iskupiti kavom? ;)

Ne zamaraju me više toliko sitnice, više nisam čak ni toliko čangrizav, kreće se nabolje... Ne vidim više rijeke krvi u totalu, zamjenili su ih rozi pašnjaci sa neonskim dugama... i to je lijepo :)

Nešto novo, nešto staro, nešto plavo... nešto... posuđeno? Hvala na toj posudbi, hvala što mi je posuđen određen broj dana da ih provedem ovdje, među vama, među ljudima... Puno toga se može naučiti na tako kratkoj cesti što život se zove...

Ali dosta je razmišljanja i diskusija o nepredvidivim zaprekama u životu, bio bi red da završe crnjaci i ostanu samo plesači u pink haljinicama... postajem emo?.. Ili ne? Ah well...

Sve u svemu, htio bih reći, hvala svima koji me čitaju, svima koji se brinu za mene, svim prijateljima, neprijateljima, svima koji me vole ili mrze, svima s kojima se susrećem iz dana u dan... hvala vam. Vi mi pomažete da shvatim tko sam; VI me definirate kao čovjeka, u dugoj i neprekidnoj potrazi za mojim ja.

Ostanite mi dobri, veseli i s određenim mirom i ljubavlju kročite kroz život. Zagrlite nekog, čim prije, recite nekom da ga volite, nasmiješite se... Sitne stvari uljepšavaju dan... Pozdravljam vas, prijatelji, do idućeg čitanja...

- 20:50 - Pljuni (15) - Papiriziraj - #

22.09.2007., subota

Pogledaj se s one strane tame, dok tamna kontura sa oštricom zuri u tebe iz ogledala. Pilji i pali dah.
Oganj... oganj je ono čisto što treba ostati, pomesti sve ostalo, nikad ne prestati. Vječna vatra, iz koje će se formulirati kapljice krvi na dlanovima, iz kojeg će isteći bilo kakva prirodna želja za ostajanjem na životu i disanjem, iz kojeg će proizaći nemir; šansa da zavlada, mogućnost da sve nestane.

Mrak... guta me. Bilo bi i vrijeme; da se svrši već jednom s time, da nestane sranja, da ostanemo konačno sami, bez ikoga. Šta ti vrijedi ljubav, šta ti vrijedi život, maštanja i snovi, kad naposlijetku sve biva pregaženo dahom tame, izdano jednim usranim poljupcem!

Jebu nas u mozak, sve više i više, ali neka jebu... jednog dana će netko stati tome na kraj.

Ne ja.

Netko tko će imati snage izdurati i pokazati smisao besmisla, netko tko će moći lagati više od vlasti i organa civilizacije. Netko poseban. Slatkorječiv. Podmukao. Zao. Bez ikakve brige za tuđi ili svoj život...

Gledao sam tu osobu, promatrao sam je... vidio kako se kreće, kako se smješi, kako se ponaša i odjednom shvatio... taj čovjek mi ne znači ništa. Ništa njegovo nije ništa moje čime bih se mogao ponositi. Taj je čovjek nula. Nitko.
...čovjek koji me mrkim pogledom gleda s one strane stakla.

Kad je duša rascjepana na pola, i reflekcija u zrcalu postaje odraz tvoje podsvijesti; anđeo ili vrag, jako je teško izabrati stranu kojoj se prikloniti. Jako je teško shvatiti kamo otići. A upravo na putovanje se moramo prisiliti. Nestati, daleko, na kraj svijeta, na kraj mira i bezdana, ostati visiti u zraku, poput marionete prerezanih konopa, mlohavi i uništeni. Gdje je spas?

Ne želim se truditi. Ne ja. Ne želim se boriti. Ne ja. Ne želim apsolutno svakoga dana živjeti početke, iznova i opet iznova. Ne ja. Ne želim da ljudi računaju na mene; ne ja. Ne želim biti osoba od povjerenja, netko kome se može povjeriti, ne želim slušati tuđe tajne.

Ne ja.

Ja samo želim umrijeti na miru.
Ja samo želim biti sahranjen u svom malom osobnom paklu.

Pod vratima od svile, gdje će netko shvatiti što sam pokušao napraviti. Možda i jesam egoist, ali želim priznanje svojih zasluga. Ne želim djelovati iz sjene, skrivati pogled...

... ne više...

- 15:59 - Pljuni (8) - Papiriziraj - #

16.09.2007., nedjelja

Zašto me strah letjeti? Zašto se bojim da ne odeš; da se jedne noći ne probudim u znoju i suzama i shvatim da te više nema? Da nema tvoje topline, da me ispuni, da nema tvoje dobrote da me utješi, da nema tvojih suza da me pogađaju, da nema tvojih usana, moje sreće...

Zašto se toliko panično trudim zadržati te, ne ispustiti iz ruku? Zašto me opsjeda taj strah da ćeš nestati, ugasti svijeću na prozoru i išćeznuti u mrak? Zašto se bojim dodira...?

Kad bi znala koliko; kad bi barem shvatila kako jako... kako volim te; kako želim i trebam te, kako mi je važno, svaki tren, svaka sitnica, svaki pokret, miris, dodir i uzdah dok si pokraj mene...

Tako je lako biti dijete, ponovno se roditi, otvoriti srce i pogledati svijet nekim drugim bojama, nekim posebnim znakovima; prigrliti sve u njemu, samo onda kada si ti tu.

Tako je dobro ujutro otvoriti oči i znati da možeš dalje; da se sve da izdržati, da ćeš, ako treba, stići i do kraja svijeta, samo zbog toga jer znaš da će te kad padne noć dočekati dodiri, isprepleteni prsti i usne koje praštaju, koje tješe... usne koje vole.

Zašto me strah povezanosti, kada sam ionako povezan preko svake mjere? Zašto me strah otvorenosti, kada si ionako već dolje, duboko u meni... zašto me strah disati, a znam da mi ispunjavaš srce, zašto me strah živjeti, kada znam tko je moj život?!

Želim samo tren s tobom, vječnost u momentu, sekundu u vječnosti, pauzu u beskraju... želim samo biti uz tebe, držati ti glavu na grudima, dok dišeš i slušaš otkucaje mog srca koji neće stati; koji će nastaviti kucati, dok god bude potrebno, dok god si uz mene...

Volim te Ivana...

- 13:33 - Pljuni (4) - Papiriziraj - #

27.08.2007., ponedjeljak

Na kraju te tanke linije... jednom svatko mora umrijeti

Kad crne gvalje mraka pokušavaju ispipati put u našu stvarnost, tko ima hrabrosti otvoriti Tamnu stranu? Tko ima hrabrosti prihvatiti zlo i odbaciti sve što je imao? U cilju više pobjede; u cilju poboljšanja ideala. U cilju razvitka vrste?

Umoran sam... od svih lažljivaca, od svih govana koja mi i dalje kontinuirano pokušavaju zabiti nož u leđa; potkopati ono što je sam i čemu težim... umoran sam. Jako umoran. Ne želim se svađati. Ne želim iz dana u dan voditi bitke, tražiti dokaze, svima pokazivati da sam u pravu. Ne želim.

Ne želim ponavljati stare pogreške i učiti iz njih, ne želim biti mali čovjek. Nula. Stopljen u jednoličnu sivu masu iz koje se nitko ne ističe, iz koje se nitko ne izdvaja; u kojoj nitko neće nikada uspijeti. Ne želim biti progutan tamom, a opet, tako sam lijen da bi išta poduzeo, da bi se pokrenuo, previše je. Boli me glava; mozak mi se raspada... ne mogu pamtiti, pokušavam ali ne mogu. Gubim ljude, riječi, note, oblike... gubim sjećanja!

Sve što ostaje su ožiljci. Jedan do drugog, urezani duboko, duboko, preduboko! Jedan na drugom, tek sraslo tkivo ponovo otvoreno, samo krv, znoj, gnoj i praznina u koju propadam, preklinjući da jednoga dana konačno naletim na dno, razbijem snove na staklenom podu i iskrvarim kao sjenka prošlosti dalje u prazninu...

Brišem prošlost; sjenu po sjenu, sliku po sliku, lice po lice... nestaje sve. Ostaje samo tišina i imaginarna točka u mraku u koju zurim. Ostaje samo udaljeno sjećanje prizvuka zvona neke davno srušene crkve, nekog tuđeg veselja, nečijih drugih snova...

I na kraju sve prelazi u maglu, nedefiniranu smjesu mraka koja se ljigavim pokretima polako giba prema kutiji s poklopcem koji se zatvara, usisavajući sve, kradući nijanse i tonove, ostavljajući me potpuno ogoljelog u mraku koji sam stvaram...

- 14:51 - Pljuni (8) - Papiriziraj - #

30.07.2007., ponedjeljak

Pozdravljeni budite... uživajte u toplini

Pyriel nestao... nema ga... posljednji put spažen kako hladi niožne palce negdje sjeverno od Šibenika u Jadranskoj mlaci... želim svima ugodno, vruće i lijepo ljeto, i nastavljamo se tipkati i komentirati pred jesen; paralelno s početkom novih bundekijada...
Opustite se, dobro odmorite, skupite snagu, a ja giftam iz ovog net kafea prije neg mi pocucla lovu koju trebam za disco... pozdravljeni mi ostajte ;)

- 11:24 - Pljuni (2) - Papiriziraj - #

01.07.2007., nedjelja

nekad i tama plače... prekrivena prašinom zvijezda

... išao sam prema moru. Samo, ovog puta cesta nije imala onaj posebni ranojutarnji miris, nije se u zraku osjećala avantura, ushićenost i sreća promjenom. Bio je to samo običan put. Zašto? Možda zato jer nisam želio ići...

Sve ponovno tone u sutonskom svjetlu. Jarke boje minu; približava se tama... Sjeda pored mene, grli me. Želi me oraspoložiti, dati mi do znanja da će uvijek biti tu; prekriva me, polako me stapa sama sa sobom i postajem nevidljiv svijetu, nestajem. Šapuće mi slatke laži u uho. Toliko slatke da bi im želio vjerovati... toliko želio! Grli me svojim dahom. Uljuljkava me u savršeni san i spokoj. Tama. Samo to može ostati. Samo tama i ja.

Odbljesak u oku. I zadnja grimasa bola prije negoli me proguta do kraja. A onda vrisak. Vrisak iz tišine; vrisak iz mraka. Dubok. Iskren. Oslobađajući! I polako se probijam. Odupirem joj se. Ljigavi crni pipci na mom licu i dalje govore kako me grabi, kako me povlači, ne dopušta da se otrgnem, ali svjetlost i toplina zrake sunca koja dodiruje sićušan komadić usne daju neku nadnaravnu snagu, neku posebnu draž da se milimetar po milimetar iskobeljam van; da probijem opnu mraka i vratim se na livadu.

Potpuno gol, tek rođen; ponovno rođen! Pobjegao. Okrenem se na svježoj zelenoj travi i gledam nebo, most u daljini, sunce kako probija oblake. Udišem svježi riječni zrak i uživam u životu. Dok se ne začuje neka buka... I u daljini se ponovno nebo ne počne ovijati oko zemlje, pritiščući je; stvarajući sve veću i veću tamu, koja se u dugim gmizavim trakama počinje kretati prema meni, okruživati me približavati se, doticati...

Ne želim joj dopustiti da me sputa! Ne želim joj dozvoliti da mi sklopi oči; isiše energiju, popije krv. Ne želim! Moram ostati, ostati i boriti se; naći svoj put, probiti se. Kako?

Kako?

Kako pobjediti nadoilazeću tamu? Kako se othrvati pritisku cijelog neba? Uzmicanjem? Ne. Samo kukavice bježe. Borbom? Pasti ću poražen. Nekim mjestom? Mjestom poput ovog koje imam u glavi; poput moje Save, njene duge obale i nasipa, poput mosta koji baca sjenu i štiti me? Da... takvim mjestom se može boriti. Ali... kako sačuvati to mjesto? Kako ga zadržati kada mu prijeti uništenje; kada će svaki tren biti progutano, iskomercijalizirano? Uništeno?

...imam ideju...

Napraviti vrata... u drugi svijet, moj svijet. Sklop u glavi, skica na papiru. Samo treba materijala. Papira, laminata. Vune i lana. Crne tinte i drveta; krvi, kapilara i vena. Dajem sve u njih. Cijeloga sebe. Da otvorim vrata, koja će biti samo moja. Koja će me prebaciti u drugi svemir; gdje ću ja biti poseban, jedinstven, gdje će nestati svih muka i gdje će tama biti podanik, a ne vladar. Svijet gdje ću opet moći disati istim, punim plućima, ali ovaj puta bez gubljenja daha, na replici potpuno iste slike koja više neće blijedjeti; na kopiji mene.

Dajem život i dušu; dajem krv i slobodu, nadu i očaj za ta vrata; samo za maleni prolaz da nam se dodirnu svijetovi i spoje duše, za tren spokoja i minutu šutnje, dok nam progovaraju tijela, spojena u jedno, dok vjetar pjeva svoju posljednju baladu, dok svijet polako tone u mračni dio tame...

...sasvim je izvjesno moguće da je danas umro zadnji dio djeteta u meni. Ako nije danas sutra će, a ako sutra nikada ne dođe mrijeti će svakoga dana po malo, sve dok me ne izjede starost... dok papir ne požuti, krv ne ishlapi, ne raspadnu se vene i puknu zadnje spone koje drže okvire ovih vrata... Ishlapi zadnja kap koja prelijeva čašu... u svitanju nove ere nekog drugog, tako dalekog života...
Tko zna, hoće li oni ikada otkriti da su postojala vrata... pokopana pod prašinom mraka...

- 14:03 - Pljuni (15) - Papiriziraj - #

26.06.2007., utorak

Štafetirajmo...

eto došla i meni štafeta... dakle... duboko dišem, trebam biti iskren, odgovarati po redu, polako i sabrano... jesam? jesam... idemooooo

1.) 5 Stvari o sebi
1. Izgleda da sam razvio ovisnost o kompovima, nemrem se odkeljiti od foruma i blogova. Za divno čudo, to je jedino kaj na kompu radim osim posla. Igrice i ostale takve gluposti sam prevalio preko glave davno.
2. Kad se jako zalijepim za neku stvar moram je imati/obaviti/uspjeti. I od toga me nitko ne može odgovoriti niti maknuti. U neku ruku je to dobro, u neku i prokletstvo, kad se zainatim zna biti neugodno.
3. Obožavam maštati što će biti i kako će biti, mijenjati scenarije i prolaziti kroz život s glavom takoreći u oblacima. Vječni sam pesimist ali ipak i sanjar. To dvoje se ne slaže, je li? Nema veze; to sam ja...
4. Imam neki...nije fetiš, ne znam, nemrem se sjetiti riječi trenutno, uglavnom, jako patim na 3 stvari: mobitele, satove ručne i sunčane naočale. Ponekad me šusne i kad vidim nešto od toga jednostavno se ne mogu maknuti, počnem istraživati, nađem još bolje i na koncu uvijek završim s još jednom od gore navedenih stvari više. Mali snob, znam, i jako plitak što se toga tiče ali dobro. Mene veseli.
5. Motori... motor je moj život i smrt. Makar vozim skuter (budući da se nema love za neku jaču makinicu) obožavam ih! Kaskaderstvo i egzibicije, trke i Ducati... jedan potpuno drugačiji svijet, sa samo mirisom spaljenih guma i paljenja oktana... tu uvijek nađem mir :)

2.) Napiši 5 rečenica o sebi
(makar mi se ovo čini skoro pa identično prvom al ajde)
1. Knjige; fantasy i ZF su mi omiljena razbibriga, uplovljavanje u nepostojeće svijetove i događaje me opušta.
2. Nikada mi nije išla matematika.
3. Bolje kasno nego nikad.
4. Volim ekstremne sportove.
5. Ustvari sam mirna dušice, samo me teško razumjeti.

3.) Ili...ili....
Ljeto ili zima...- zima, više se poistovjećujem s hladnoćom izvana, pa je lakše podnjeti onu iznutra
Toplo ili hladno...- ovisi :)
Crni ili rozo...- crno definitivno
Narodnjaci ili metal...- metal! I to po mogućnosti još balade... nitko nema tako lijepih pjesama kao metalci
Motor ili auto...- motor bilo kako bilo kada. Pa čak i na -30 ja bi izabro motor da mogu. Jedino po snijegu auto

4.) Pitanja...
1. Koji je tvoj savršen dan
Bilo koji dan koji provedem uz svoju ljubav, bilo koji dan kada me poljubi
2. Što vas na ljudima prvo privuče
Prvo pogled tj. oči, a onda i karakter... najčešće pristupačnost i opićenost
3. Koje vas stvari kod ljudi živciraju ili smetaju
Laži, bahatost, nesnošljivost
4. Da morate birati, biste li izabrali ulogu čovjeka koji ima novac i karijeru, a nema voljenu osobu kraj sebe ili čovjek koji nema novac, a ima pokraj sebe voljenu osobu
Uvijek radije siromah nego samac...po tom pitanju sam bio i ostat ću nepopravljivi romantičar (vrag me stvoril). Dosta mi je i špajza koja se zaspada sa žoharima i moljcima po podu i skitnicama koje uriniraju po njoj ako je uz mene netko koga to neće smetati i kome je stalo do mene.

Eto.. mislim da sam ispunio obavezu... a sad onaj najljepši dio... proslijeđivanje nekome... da vidimo... mislim da me najviše zanima što bi na ovo rekli: nymph, dragonfly, miss cuuuuute, shaballah i azy. Naravno, ako će im se dati... ako ne, tko bi im zamjerio :)

zdravo mi ostajte, prijatelji moji

- 15:54 - Pljuni (3) - Papiriziraj - #

14.06.2007., četvrtak

Ponekad... riječi nisu dovoljne. Suhoparne, isprazne, lažne. Izrečene tek toliko da bi se nešto reklo. Ponekad sva šaputanja neće biti dovoljna... da vrate trenutak kada se nešto moglo; i trebalo poduzeti. Katkad ostaje samo tišina i mrak koji šuplje ispunjava sjećanja.

Ali ne danas.

Katkad... se neka djela ne mogu opravdati. Međutim, puno je gore s djelima koja nismo učinili...jer nam se nije dalo, jer smo smetnuli s uma, jer nas je nešto spriječilo. Isprike tada neće vrijediti. A najvjerojatnije ni pokušaji da se ispravi već učinjeno.

ALI... to neće biti naša djela.

Snovi se ponekad ruše; u zlatnoj kopreni, lomeći na putu duše i slamajući sve koji su se toliko trudili da upravo san naprave fantzijom. Ponekad zaboravimo sanjati, a ponekad se i izgubimo, uništimo ideale i krčimo put kroz maglu. Pipkamo slijepi.

Ali... zašto uništiti i naš san?

Nije sve uvijek kako se čini... dobra dijela ne prolaze uvijek nekažnjeno. Ali ponekad i dobri momci pobjeđuju... Ne shvaćam poantu propadanja u mrak. Namjernog stizanja do cilja na drugom mjestu, umjesto uzdizanja mi propadamo. Ne shvaćam smrt, kao zadnju granicu. Prestaje li nakon nje i ljubav? Ili se ipak može nastaviti? Mogu li / želim li nekoga voljeti vječno? Uvjeren sam da želim; siguran sam da želim! Ali kako to dokazati? Kako predvidjeti budućnost? Kako znati da je neću razočarati; iznevjeriti - propustiti njeno povjerenje kroz prste na nekoj meni nevažnoj sitnici koja u biti život znači? Kako znam da je neću slomiti?

Ona je tako... nježna! Tako svježa! Donosi lahor u moj život, donosi osvježenje, donosi spokoj! Uz nju se osjećam sigurnije nego uz bilo koga drugog na svijetu; ima neku sposobnost zakrivljene prostore, horizonte, ili ideje ravnati i činiti ih puno boljima. Postoji neki odbljesak u njenim očima koji me uvlači sve dublje i dublje svakim danom; kojim me vezuje uz sebe. Postajem njen... Jesam njen. Ne znam zašto ali čini mi se kao da sam oduvijek i bio. Kao da ju poznajem cijeli život, a ne znam skoro ništa o njoj!

Ona je moj san... moje riječi koje pretvara u dijela, moja duša koju ponovno pročišćuje; da tako kažem, i moje ponovno krštenje; rođenje i dolazak na svijet. Ništa nije toliko crno kada mi ona osvjetljava put; ništa nije toliko uništeno da uz nju izgleda nepopravljivo; ništa nije nemoguće dok me god drži za ruku. Moja druga; bolja polovica. Moj anđeo; moja tama u svijetlu, moja istina u laži, moja spojka sa svijetom... moja duša... moja ljubav...

- 22:18 - Pljuni (10) - Papiriziraj - #

10.06.2007., nedjelja

Isplati li se gubiti život življenjem?

Nestaju iskričave boje ispred očiju... Nakon par treptaja nestaje i spektra, svjetla, oblika i vidnog polja. Sve ostaje zaleđeno. Kada oslijepiš. Kada više ne možeš vidjeti druge; kada vidiš samo one slike urezane u pamćenje. Iz dana u dan. Iz jednog poraza u drugi. Nestale su figurice sa stalaže. Nema više knjiga na polici, spaljene su sve ulaznice s panoa. Ostaje samo ono malo sitnica koliko je moguće urezati u pamćenje. Koje ionako hlapi. Polako nestaje.

Život mi se cijedi kroz ruke; u ljigavim krpama pada pod noge i otiće... do prvog kanala, pa zajedno sa svim ostalim smećem dalje. Konačno me pobjeđuje. A ja stojim i gledam ga. Čekam da i zadnja kap krvi napusti vene, probije se na slobodu i zavrišti u bolovima, odvojena od tijela. Baš kao i duša. Kraj?

Nije kraj... nije sve tako crno. Ipak postoje i ubojice, i mafijaši, i silovanja i krađe. Postoje nemoćni, postoje siromašni. A daju nam i kugu, spolne bolesti, minimalne plaće. Daju nam sve što mogu da nas pokore, bace na leđa, osvoje, skrše nam ego. Nule. Svi smo mi nule. Nitko ništa ne vrijedi. Dok nam ne prospu crijeva po vrućem asfaltu; dok nam ne zdrobe kost po kost. Žilu po žilu. Živac po živac. Dušu po dušu. Do tada smo nule.

A što dalje? Što postoji iza toga? Što postajemo? Heroji? Velike face iza drške noža? Treba nam patnja; to je očito. Treba nam krv, ubijanje. Da bi mogli i dalje sjediti, zgražati se i listati sve šire i šire stranice crne kronike. To nam je u naravi. To je ono što nas veže za ovaj život. Život koji trošimo beskrajnim životarenjem i umiranjem iz dana u dan.

Hoćemo li se predati?

Hoćemo li nastaviti gubiti i neprekidno se žaliti kako nas gaze? Ili je netko spreman napraviti razliku; postići nešto za sebe i svoje bližnje? Itko?

Nitko.

Samo mrak... Postajemo bića noći. Gubimo sve vrijedne navike, odajemo se porocima i nestajemo u mraku, skriveni iza crvenih očiju. Od plaća ili dima cigarete u koji ispaljujemo svoj život, to nisam siguran. To nitko ne može znati. Bol. Na kraju... ostaje samo bol; samo patnja. Na kraju ostaje samo duša skrivena krpama kože koja drhti i boji se pokazati svijetu. Svijetu željeza i čelika; svijetu noževa i mačeva; svijetu uništavanja i razaranja. Ostaje samo smrt. Ostaje ona tama koju smo stvarali cijeloga života. Dok na kraju ne potonemo u nju do kraja. Smrt.

Nema više disanja; nema više divljenja. Životarimo i preživljavamo... iz dana u dan. Bez ikakve nade u bolje sutra?

Dok ne dođe netko poseban i okrene cijeli svijet naglavačke; dok nas ne zavede i okrene protiv svih crnih misli. Dok ne potakne onu nadu u nama, nadu da bi to moglo biti to. Dok u toj osobi ne vidite izlaz, utočište! Dok ne postanete potpuno njeni i više vas nije briga za ništa, za nikakve strahote oko nas, dok god je ona tu, da vas zagrli i poljubi...

I na trenutak uživate u sreći. Trenutak koji bih htio pretočiti u vječnost. Ili barem onaj dio naše vječnosti dok nas život ne pokopa, na nekoj udaljenoj plaži ispod rastočenog bambusa i nagriženih konopaca. Do tada bih htio da traje. Osjećaj koji dišem... ona koja me sjedinjuje i ponovno čini cijelim. Druga polovica sreće; drugi dio beskraja što ga živim...

EDIT1: eto da proslavim deseti post, malo je tamnije naravi, isto kao i prvi... Fala vam svima koji me čitate...

EDIT2: Bundekijada je prošla zakon, u totalu nas se skupilo 25... ako nekog zanimaju slike nek se regne na cyro board i ima u izlascima tema ;) Toliko od mene i da, to se ponavlja čim prije ;) Pozdrav svima :)

- 22:54 - Pljuni (6) - Papiriziraj - #

29.05.2007., utorak

eto danas sam u nekom nazovimo lirskom raspoloženju... nadam se da ćete uživati nut

Zima je...i tako hladno.
Mrak. Hvata me; prodire u mene.
Pada snijeg.
...pregorila je lampica u frižideru...
pada snijeg; na moje vene

Leži na plodu, krv je presahnula;
čak je i drvo pretvoreno u prah.
ostaje plod, samo plod -
vječnog jecaja u mraku.

Tišina više ne ostavlja tragove
u nesnosnom zaletu
mete tmurne ulice.
Ostaje mrak... samo mrak
i tvoje u tami išćezava lice.

Nisam slobodan.
Živjeti; jesti; spavati...
nisam slobodan...
plakati, ljubiti, voljeti.
vežeš me...

U mraku koji sve otkriva
na kraju noći; ostaje tišina
vrisak u samoći...
malo nade
i tvoje lice koje sniva;
koje snivam...koje tako dobro skrivaš...

Uglavnom moje isprike... Ne znam koji me puko... neće se ponoviti. Dakle ljudi, šta ima kod mene pitate se sigurno? Eto oporavljam se od slavlja zbog matiše, od norijade, od vađenja krvi... Još malo pa ću opet biti u formi ;) Život? Teće, teće... i dalje puštam rijeku da me nosi, daleko od nigdje... Ljubav? Cvjeta... jučer (malo mi teško pohvatat dane s obzirom na vrijeme pisanja) ugl jučer smo slavili prvu mengu... od još puno puno njih... Šta reć... ko da su me ciglom po glavi... tako zataban... i zateleban. Al neka... kad imam tako krasnu curu niko me ne može kriviti, jel tak?

Pusa njoj ako čita, a vama ostalima dragi moji... idući put obećajem normalan, tmuran, suvisli post... neku morbidnu mješavinu cyra, diluviuma, carva,pyriela i renéa... živi mi i zdravi ostajte ;)

EDIT: Zašto odrasti? Zašto izgubiti vjeru? Svijet koji nas je okruživao dok smo bili mali i dalje postoji, samo ga mi skrivamo od očiju... Ne treba vjerovati u bajke; ne treba im se nadati i čeznuti za njima. Treba pronaći svoju bajku i živjeti u njoj... A moja bajka; to si dušo ti...

EDIT 2: Eto budući da svuda stavljam, stavit ću i ovdje, ako netko ko vidi želi doći neka se javi na msn radi daljnjih dogovora ;) Pozdrav :)

- 23:51 - Pljuni (16) - Papiriziraj - #

25.05.2007., petak

Živjeli mi maturanti! Življeli mi tisuću godina!!!

Ah kako je lijepo... Otvoriti ormar, pobacati svu tu svježu odjeću, uredno složenu i ispeglanu van, na gomilu bez smisla; doslovno kopati, sve dublje i dublje, naći staru, već izlizanu kutiju. Izvuči je van, otvoriti... miris naftalina, kuglica protiv moljaca i lavande, opojan je, udara. Pažljivo izvući majicu. Majicu koja se nosi samo jednom godišnje. Žutu majicu koja me već treću godinu ponovno oživljava i vraća, vraća u dane ludila, u dane vrištanja, životinjskog ponašanja, prekršaja i pijančevanja, hodanja posred ceste, plašenja ljudi u tramvajima ... ... ... samo jedna majica!... a toliko sjećanja...

Miris lagano nestaje, nazire se samo u tračcima, a uspomene su sve jače. Ponovno izlazim na ulicu i slijedim zvuk fućkaljki... ponese me bujica. Bujica veselja, bezbriža; bujica bez ikakvog problema i crne misli, bujica duginih boja što šeće ulicama grada, preplavljujući sve, kradući svaki pogled.

I dok stupam u toj koloni, skoro oglušen vrevom, zaliven svime i svačime, ponovno se, na neki način... osjećam mlad. Kao da se ništa nije promijenilo, kao da je cijela ekipa, naša ekipa još uvijek na okupu. Svi za jednog, jedan za sve... od toga je ostao samo jedan. Svi su davno netragom nestali. Ali vjerojatno je i to dio puta što ga moramo proći; da bi postali mudriji, jači, bolji... što već.

Bujica me nosi, i tako joj se lako prepustiti, samo hodati u povorci, i raditi točno ono što želiš u tom trenutku, tako je lako. Ali ta rijeka tijela nije moja rijeka. Davno je moj pritok skrenuo prema nekom drugom polju, nekom trećem potoku. A sada to moram i ja. Ponovo. Skrenuti. Samo jednu ulicu dalje, dok zvižduci postaju sve tiši, okrenuti glavu i nestati, maknuti se, otići kući. Moje je vrijeme prošlo. To je nečije tuđe vrijeme; neki drugi ljudi sada zaslužuju veseliti se. Nemam im pravo krasti više od trenutka...

Majica leži na krevetu. Još uvijek; u trenutku pisanja ovih riječi. Sada ću je složiti, i pažljivo položiti nazad, u mračnu kutiju, na dno ormara, da čeka iduću godinu; da me na još par sati istrgne iz sumornosti života i ponovno me učini mladim... Još jednom. Pa makar na par sati.

Moram se još samo pohvaliti... dao sam matišu... konačno! Konačno me nije porazila, konačno sam se uhvatio s njom u koštac i izašao kao pobjednik, sa trofejem u indexu, i kamenom manje na srcu. Konačno je i moj oklop ponovno zažario i presvukao se srebrnom bojom; konačno je i moj mač krenuo u bitku. U dvorac koji više sliči na kuću; u starim razgaženim tenisicama umjesto na sjajnom pastuhu, na peti kat tornja koji ne postoji; spasiti djevu kojoj nije potrebno spasenje od vatre koja se nikako ne može zapaliti.

Ali nije važno. To sam shvatio danas u povorci. Ništa nije važno. Važan je samo ovaj tren, ovaj otkucaj srca, samo sada i ovdje, i ništa drugo. Trenutak. To je jedina važnost. Trenutak duše! Toliko kratak, a ipak... toliko beskrajan ako je vrijedan pohranjivanja! Sekunda koja će nadmašiti vječnost... samo ako joj dopustimo.

- 00:05 - Pljuni (15) - Papiriziraj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.